12. Gotta be somebody

Gina Scofield's POV

Sjedila sam u policijskoj postaji. Tapkala sam rukama od stol čekajući da netko dođe. Nekoliko osoba koji su se zaustavili na mjestu nesreće nazvali su policiju i Hitnu pomoć unatoč tome što je muškarac bio mrtav.

Podignula sam pogled na zidni sat koji je pokazivao već tri ujutro. Sjedila sam ondje već dva sata i nitko nije došao provjeriti trebam li nešto, jesam li dobro... Pa... I nisam bila dobro! Bila sam umorna, gladna i užasno sam trebala tuširanje, te moj krevet. Htjela sam se što prije naspavati i zaboraviti na ono što mi se desilo iako sam znala da to neće biti moguće.

Prisjetila sam se Petera. Bila sam malo zabrinuta za njega jer nisam znala kamo je otišao. Ne, nisam ga imala namjeru prijaviti za otmicu jer je učinio to kako bi spasio brata, ali nije mu uspjelo. Nisam niti znala što bih mogla reći policajcima kad me pitaju tko me oteo. Razmišljala sam o tome da izmislim da je Ogy bio taj i da smo se posvađali na cesti i sudarili se, ali nisam znala kako bih mogla smisliti razlog zbog čega mi je on dao fascikl u kojem su bili dokazi protiv muškaraca koji su otimali cure zbog prodaje.

Vrata su se iznenada otvorila. Na ulazu su stajali muškarac i žena. Muškarac je imao tamnu kosu i svjetlije oči dok je djevojka bila prekrasna crnkinja.

„Gina Scofield?“ –upitao me.

Klimnula sam glavom.

„Rekli su mi da si me tražila.“ –uzvratila je. „Ja sam Leo Freemen!“
„Oh... Čekam vas dva sata!“ –promrmljala sam.
„Ispričavam se što smo zakasnili. Tek su nam prije pola sata javili da si ovdje!“
„Odlično! Zaboravili su na mene!“
„Jesi li dobro?“ –upitala me djevojka. „Ja sam njegova pomoćnica Linda Stefford!“
„Dobro sam, hvala.“ –odgovorila sam.
„Zašto si me trebala?“ –pogledao me detektiv.
„Imam nešto za vas.“ –ispružila sam mu fascikl.

Uzeo ga je i otvorio. Prešao je pogledom po papirima zajedno s njegovom pomoćnicom dok sam ja u tišini gledala u njih. Čekala sam da bilo što kažu, a pripremala sam se i na razna pitanja koja će mi postaviti.

„Otkud ti ovo?“ –upitao me.
„Dobila sam ga.“ –odgovorila sam.
„Tko ti ga je dao?!“
„Nije bitno tko mi ga je dao. Bitno je da ondje imate dokaze protiv njih!“
„Jesi li ti bila zatočena?“ –upitala me nježno Linda.

Klimnula sam glavom.

„Tko te oteo?“ –upitao me detektiv Freemen.

Šutjela sam.

„Tko?!“ –udario je rukom od stol.
„Želim odvjetnika.“ –rekla sam.
„Mala...“ –zaprijetio mi je. „Tko te oteo?!“
„Želim odvjetnika!“

Odmahnuo je glavom, udaljio se od mene i prislonio ruke na glavu dok sam ja gledala mirno u njega. Nisam namjeravala popustiti. Nisam namjeravala izdati Petera.

„Što se točno dogodilo prije nekoliko sati?“ –započela je Linda.

Šutjela sam.

„Gina...“ –uzdahnula je. „Možeš biti okrivljena zbog ubojstva?“
„Ubojstva?!“ –frknula je. „Ispričavam se, ali dečko se sudario u stablo. Ja tu nisam ništa skrivila tako da... s time sigurno ne biste prošli na sudu!“
„Dobro da sam pročitala da si studentica prava!“
„Imam još diplomski za srediti!“

Nasmiješila se.

„Doista nam nećeš reći tko te oteo?“ –uzdahnula je.
„Ne.“ –odmahnula sam glavom. „On je jako dobar čovjek. Svašta je učinio da me spasi. To je čak i učinio da spasi neku drugu osobu i... ne... Ne mogu ga izdati! Jako mi je žao! Imate ondje dokaze protiv onih koji se bave time. Ostalo vam ništa ne mogu reći!“
„Hvala ti na tome. Puno si nam pomogla!“
„Nadam se da čete ih se riješiti što prije. Ne želim da još neka doživi što i ja!“
„Naravno!“
„Je li s tobom bila još jedna od nestalih cura?“ –upitao je Leo.

Odmahnula sam glavom.

„Bila sam sama.“ –rekla sam.
„Svejedno hvala!“ –uzdahnuo je i otvorio vrata.

Mahnuo je nekome, a ja sam duboko uzdahnula. Osjećala sam se užasno umorno i htjela sam što prije otići na spavanje. Nadala sam se da će ujutro biti sve kao prije. Vjerovala sam u to.

„Gina!“ –iznenada sam čula ženski glas.

Podignula sam pospano pogled i ugledala Deborah na ulazu. Dignula sam se sa stolice i potrčala ju zagrliti. Zagrlila je i ona mene snažno, te smo se obje rasplakale.

„Znala sam da ćeš se vratiti!“ –zajecala je. „Nikada nisam odustala! Nikada!“
„Znala sam da nećeš!“ –uzvratila sam.

Vjerovala sam kako će sve biti u redu. Znala sam da hoće kad sam sada bila uz Deborah.

Leo Freemen's POV

Parkirao sam se u šumi, te izašao iz automobila. Pogledao sam u ostale policajce koji su također izašli iz automobila. Pripremali su pištolje. Pogledao sam onda u Lindu koja me promatrala i čekala da napravim znak kako bismo nastavili sa zadatkom.

„Možda bi trebala ostati ovdje.“ –rekao sam.
„Znaš...“ –frknula je. „Više si mi se sviđao kad nismo bili u vezi. Nisi bio toliko zaštitnički rastrojen prema meni!“

Nasmiješio sam se. Bilo je normalno da sam se brinuo o njoj. Nisam želio da itko nastrada, a posebno ne ona. Znao sam da nije u redu što ju pokušavam nagovoriti da ostane i pričeka nas jer je bila detektivka i radila je svoj posao, ali bio sam zabrinut za nju. Bojao sam se da bi joj se nešto moglo desiti, a to nisam želio. Nisam i nju želio izgubiti.

Podignuo sam ruke i spustio ju. Krenuli smo ubrzanim korakom, zapravo, trčeći prema kućici na kojoj je bilo napisano da se nalaze osobe koje su bile krive za sve nestale djevojke. Nadao sam se da će ondje biti i cure, da ih još nisu prodali.

Primijetio sam drvenu kućicu u daljini. Stao sam kako bih provjerio čuva li netko stražu, a kad sam vidio da su vrata slobodna dao sam znak svojoj ekipi, te krenuli u napad. Bilo je krajnje vrijeme da onome dođe kraj. Svi oni koji su bili krivi za razne otmice, za prodaju žena... bit će kažnjeni.

Prišao sam polako vratima, te uhvatio kvaku. Na sreću su vrata bila otvorena. Pogledao sam u policajce i pokazao im da okruže kućicu dok su neki trebali otići sa mnom.

Ušao sam oprezno u hodnik, te laganim korakom krenuo prema vratima iz koje su dolazili muški glasovi. Prišao sam im, pogledao u ostale policajce koji su klimnuli glavom i uperili pištolje u vrata. Izbrojao sam tiho do tri i nogom udario od vrata koja su se naglo otvorila.

Muškarci su se šokirano okrenuli prema nama.

„Stoj!“ –izderao sam se.

Dva ogromna muškarca, koja su stajala iza jednog koji je sjedio za stolom, bacila su pištolje na pod. Podignuli su svi ruke.

Peter McDeen's POV

Sjedio sam u kafiću, u aerodromu, te ispijao kavu i lagano pušio cigaru koju sam malo prije zapalio. Listao sam novine jer nisam imao što raditi dok sam čekao svoj let.

Pogled mi je sasvim slučajno pao na televiziju na kojoj su se emitirale Vijesti. Vodio sam detektiva Lea Freemena kako silazi ponosno niz stepenice i daje izjavu. Nisam dobro čuo o čemu je pričao jer je televizija bila stišana, ali pretpostavljao sam što se dogodilo.

Nasmiješio sam se. Bio sam sretan što su napokon uhvatili kretene. Zaslužili su otići u zatvor na doživotno zbog onoga što su činili.

Pogled mi je pao na djevojku koja je bila iza njega.

„Gina...“ –prošaptao sam, te pogledao u konobara koji je čistio šalice za šankom. „Možete li pojačati, molim vas?“

Klimnuo je glavom, te pojačao volumen.

„Doznali smo da je Gina Scofield bila jedna od zatočenih djevojaka i jedna od pet nestalih koje su uspjeli pronaći.“ –govorila je crvenokosa reportkera. „Gđice Scofield, može izjava?“
„Pustite ju na miru, molim vas!“ –detektiv je odmah stao pred njom.
„Voljela bih nešto reći, ako mi dopuštate.“ –javila se Gina.

Klimnuo je glavom, a ona je stala pred kamerom.

„Što nam imate za reći, gđice Scofield?“ –upitala ju je.
„Hvala....“ –rekla je gledajući u kameru. „I opraštam ti!“
„Kome?“
„Osoba kojoj je to namijenjeno će znati.“
„Možete li...“
„Nemam više ništa za reći!“

Policajci su odmaknuli reporterku od nje, a ona se zajedno sa detektivom spustila niz stepenice ispred policijske postaje.

Nasmiješio sam se. Bilo mi je jako drago što mi je oprostila unatoč tome što to nisam zaslužio.

Pozivamo sve putnike za let 1490 London na izlazu 6.

To je bio moj let, pa sam se dignuo sa stolice i laganim korakom otišao prema izlazu. Jedva sam čekao da se maknem odande. Razmišljao sam o tome da započnem novi život u novome gradu, u novoj državi, u novom kontinentu, ali ništa neće moći izbrisati ono što sam učinio.

Dva mjeseca kasnije

Gina Scofield's POV

Izašla sam iz Mustanga kojeg sam parkirala ispred zgrade u kojoj sam radila. Ono mi je bio prvi dan posla nakon što sam diplomirala. Angažirala me najbolja odvjetnička tvrtka u gradu nakon što su vidjeli da sam bila među najboljim studenticama na fakultetu. Bilo mi je jako drago zbog toga jer sam uvijek željela raditi za najbolje odvjetnike i znala sam da će me ondje naučiti najbolje vještine.

Izašla sam iz automobila podignuvši svoju aktovku sa suvozačevog sjedala. Pogledala sam na lijevu i desnu stranu, te prešla cestu jer nigdje nije bilo automobila. Popela sam se stepenicama, otvorila glavna vrata zgrade, te ušla u hodnik. Primijetila sam da se vrata lifta zatvaraju.

„O, ne!“ –viknula sam i potrčala.

Zvukovi mojih potpetica odjekivali su pustim hodnikom. Nadala sam se da ću stići na vrijeme kako bih zaustavila vrata prije nego se zatvore, ali iznenada sam ugledala ruku koja je to učinila umjesto mene.

Vrata dizala su se otvorila, a unutra je stajao muškarac mojih godina. Imao je zelene oči. Bile su slične Peterovima. Imao je kratku smeđu kosu, te izraženu vilicu. Bio je uredno obučen, poput odvjetnika što nije ni bilo čudno. Ondje su radili sami odvjetnici.

„Hvala vam puno!“ –nasmiješila sam se.
„Nema na čemu!“ –uzvratio mi je osmijeh.

Ušla sam i stala kraj njega, te pogledala kako se vrata zatvaraju.

„Nova ste ovdje?“ –upitao me.
„Da. Prvi dan posla mi je!“ –odgovorila sam.
„Opa, i meni isto!“ –nacerio se. „Jack, drago mi je!“
„Također!“ –rukovala sam se s njim. „Gina!“
„Gina...?“ –promrmljao je. „Čudno ime. Nikad ga nisam čuo, ali je lijepo!“

Nasmiješila sam se. Vrata lifta otvorila su se na katu na kojem sam trebala raditi.

Napokon je sve bilo kako treba biti!

Title credit ~ Gotta Be Somebody By: Nickelback

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.